Bezpelenaš

admin

Mog dvoipolgodišnjaka zaista svašta zanima, postavlja tisuće pitanja dnevno i pažljivo sluša odgovore. Jednom prilikom pitao me: „Mama koji je dan danas?“ Rekla sam da je utorak i to mu se toliko svidjelo da bi svaki idući dan pitao to isto pitanje i kad bih ja rekla da je srijeda ili četvrtak on bi spremno viknuo: „Nije, nego utorak!“ I tako je nama svaki dan bio utorak.

pelene


Provodili smo dane u igri, čekali smo tatu da dođe s posla, pili smo „sirupiće“ jer smo bili bolesni, plakali smo i smijali se. Ali meni se u glavi počela vrtjeti jedna misao… Već smo veliki, stiže ljeto, na jesen vrtić i trebamo se riješiti pelena. Ili bar pokušati! Nisam ni sama znala odakle i kako da počnem, prvo mi je dijete, pa sam malo istraživala po Internetu, pitala mamu za savjet, prijateljice koje su već to prošle sa svojom djecom. Što sam više o tome razmišljala nekako me uhvatila briga kako ćemo mi to, hoćemo li uspjeti i ako ne uspijemo kad ćemo ponovo moći pokušati.

Odlučila sam sjesti sa sinom i početi mu pričati kako je on već veliki dečko i može pišiti i kakiti kao mama i tata, kako je to super stvar, moći će to raditi i vani kad mu dođe, i kod bake i kod druge bake i ovako i onako i više sam i sama sebi postala dosadna s tim pričama. On je ponekad slušao, ponekad nije, znala sam i sama da priča sama po sebi nije dovoljna i da jednostavno moramo krenuti.

Pitala sam ga kad želi skinuti pelene. On je spremno odgovorio: „U utorak!“

Došao je ponedjeljak a ja jednostavno nisam više mogla čekati, željela sam što prije početi i što prije završiti s tim procesom. Probudili smo se a on je pitao: „Mama jeli danas utorak?.“ Rekla sam: „Da, danas je utorak i skidamo pelene!“

Nije mu bilo drago, kao da je osjetio moju nervozu i jednostavno je počeo plakati. „Ja sam još mala beba! Staviti ćeš mi pelene.“ Ufff… Nisam baš ovo očekivala nakon svih naših dogovaranja. Na krevet sam izvadila sve gaćice i potkošulje koje sam pripremila i pitala ga koje želi odjenuti. To ga je nekako oraspoložilo i zaista smo skinuli pelenu. Mislim da sam jadno dijete stavljala na wc svakih 15-20 min, a pitala ga treba li pišiti bar sto puta u tom danu. Uvijek je rekao da ne treba i naravno imao mokre hlače dvije minute nakon toga. Mislila sam kako je tek prvi dan i tako je sigurno svima i već sutra on će sam tražiti da ide na wc.

Naravno, nije bilo tako. Idući dan otišla sam u sobu da nešto donesem i za minutu me dočekalo govance. Na tepihu. Usred dnevnog boravka. Sušilo je bilo prepuno, a sedam gaća premalo za naše potrebe. Navečer sam bila umornija nego kad je bio dojenče.

Treći dan shvatili smo da mu je malo nezgodno kad smo negdje u šetnji, sjetila sam se da bi možda želio pišiti u plastičnu čašicu. To mu je bilo super zanimljivo! Imali smo ih u torbi ili autu, makli se negdje na mirno mjesto i on bi to sa veseljem obavio! Volio je i pustiti vodu nakon obavljenog posla i to je shvaćao kao nagradu. Ali još uvijek smo imali puno sušilo odjeće…

Napokon, četvrti dan stvari su krenule na bolje! Samo jednom mu je pobjeglo, još uvijek nije sam tražio ali ja sam shvatila njegov ritam i dobro smo surađivali… Napokon!

Danas je sedmi dan. Osjećam da smo uspjeli. Jako sam ponosna na našeg malog „popišanca“. Nije lako odjednom biti veliki dječak. Nije lako napustiti udobnost pelena. Nije lako odjednom misliti o tome, a želiš se igrati ili trčati. Ali uspio je. Moj veliki mali dječak.

Mama Ana

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>