Čari odgoja!

Ana Pejic

Danas nije politički korektno reći da dijete ide u kaznu ako napravi nešto što nije trebalo, kao niti reći da na dijete vičete. Ipak, ja ću priznati da naša curka zna što je kazna, a bome i kako izgleda kad mamin fitilj dođe do kraja.

25

Posljednjih godina i kod nas je sve češći odgojni stil u kojem je djetetu zabranjeno reći ne, podignuti glas ili kazniti ga. Sve kako dijete ne bi imalo traume… Jedno vrijeme, kad je moja curka imala oko dvije godine, a granice je testirala gotovo cijelo vrijeme – kazna je bila prisutna gotovo svakodnevno. Nikad je nisam udarila, da se razumijemo. Obično bi radila nešto što zna da nije u redu, ako bi nakon nekoliko opomena i dalje to nastavila raditi, išla bi u kaznu koja se sastoji od toga da sjedi u svojoj fotelji dok se ne smiri. Smirila bi se obično za par minuta i onda bi sljedio razgovor o tome što je i zašto radila i zašto se to ne smije raditi. I tako svaki dan.

 
Učenje i objašnjavanje života, društva, pravila i funkcioniranja obitelji. . Mnogi će se zgroziti kad kažem da su pravila bila jednaka kod kuće i kad smo bili u gostima. Nije bilo lako biti dosljedan, ali trudili smo se koliko god smo mogli i suprug i ja. Moja curica sada ima gotovo tri godine i ponosna sam što se ne mogu sjetiti kada je posljednji put moje dijete bilo u kazni. Ne, ona nema trauma, njezin jaki karakter i volja i dalje su prisutni, ona se zna izboriti za sebe ima svoje mišljenje o stvarima koje su joj važne i mi to poštujemo. Ona zna da ćemo se igrati s onim što ona odabere, ona zna da ako kaže da ne želi spavati kod bake, ne mora, možemo čitati i maziti se cijeli dan, ako treba sto puta ću nacrtati bubamaru ili brojeve s pripadajućim brojem predmeta, ali isto tako u devet se ide spavati bez pogovora, igračke se pospremaju nakon igranja, za cendranje se ide u kaznu.

 
Prije nekoliko dana pročitala sam da roditelji ponekad od djece očekuju stvari za koje oni nisu sposobni, kao primjer bilo je navedeno da od trogodišnjaka ne treba očekivati da pospremaju igračke s kojima se igraju?!!! Bila sam blago rečeno u šoku. Zar neki stručnjak najozbiljnije smatra da trogodišnjak nije u stanju pospremiti kockice u kutiju ili vratiti knjigu na svoje mjesto? To je debelo podcjenjivanje djetetovih mogućnosti. Ako se dijete podučava tome da se igračke nakon igranja pospremaju i da nema igranja s puzzlama dok se ne pospreme kockice ono će to i usvojiti. Naravno, bit će dana kad to neće htjeti napraviti, ali onda se pospremanje pretvori u igru (npr. ubacivanje kockica u kutiju je košarka i sl.), a ako to ne pali, jednostavno recite da nema igranja bez pospremanja.

 
Tete u vrtićima nemaju tih problema, svi pospremaju za sobom, obuvaju se sami. Pročitala sam negdje kako se jedna mama žalila jer njezino dvogodišnje (ili čak starije, nisam sigurna) dijete ne želi hodati. Nikad. Pa ga ona nosi cijelo vrijeme, u šetnji, na moru, kad idu prema vrtiću… Nije znala kako to riješiti, a potrebno je samo reći : „Ne. Mama te ne može nositi jer mamu od toga bole leđa.“, i biti dosljedan. Nedavno sam pričala s jednom poznatom psihologicom o odgoju. Rekla mi je da joj se roditelji stalno žale da im djeca divljaju, da ih ne slušaju. Ona im obično kaže da se sjete da su oni roditelji i da je njihov zadatak odgojiti ljude koji će osim sebe cijeniti i druge i koji će jednoga dana biti korisni članovi društva. Danas se mnogo priča o individualnosti, toliko da mi se čini da su mnogi zaboravili da svi mi jesmo individualci, ali da živimo u društvu.

 
Za kraj ovog bloga, evo jednog humorističnog i poučnog teksta koji sam nedavno dobila na mail.
“Jedna baka je na blagajni supermarketa i na redu je da plati. Iza nje u redu stoji jedna mlađa žena sa nestašnim sinom od 9 ili 10 godina. Sin stalno gura majčina kolica koja već 5-6 puta udaraju baku po nogama. Baka se okrene prema malom i zamoli ga da je prestane udarati. Pošto je mali nastavio udarati, baka se okreće njegovoj majci i kaže: “Zar ne možete reći vašem sinu da me ne udara?”

 
Mlada gospođa, bez uzbuđenja – hladno odgovara: “Ne! Moja metoda odgoja mu dozvoljava slobodu da radi što god želi, sve dok do njegove svijesti ne dođe da to što radi drugima nije ispravno. Znanstveno je dokazano da je ta metoda daleko efikasnija!”

 
U redu iza dame sa djetetom stoji jedan momak od nekih 20-ak godina, koji sve to pažljivo sluša, a u ruci drži teglu sa marmeladom. Kad je dama završila svoje objašnjenje metode odgoja, on otvori poklopac od tegle i mirno istrese cijelu teglu marmelade mladoj dami na glavu. Sva bijesna, van sebe, dama se okrene mladiću, a on hladnokrvno odgovara: “Znate, gospođo, ja sam odgajan slobodno, baš na isti način kao i vaš sin. I, evo, vidite rezultat!”
Starica se veselo okrene blagajnici i kaže: “Molim vas, stavite ovu teglu marmelade na moj račun!”


MaMa Nina

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>