Martina Milotic

shutterstock_116405314[1]

Niti jedna situacija mi ne treba služiti kao opravdanje. Svaka situacija mi treba služiti da živim bolje, da radim bolje, da šaljem bolje poruke, da budem bolja danas nego što sam bila jučer.

Praksa je pokazala da mogu. Medijska trakavica o Doris i njenom načinu odgoja donekle je iza nas. A ja sam cijelu priču pokušala pratiti iz drugog kuta. I to onog u kojem mogu nešto naučiti.
Da se branim ili napadam, od toga nemam ništa. Takvo razmišljanje mi ne služi da budem bolja osoba. A biti bolji čovjek je moj životni moto. Zato sam slušala i pratila sve strane. I marljivo upijala šture savjete koji su pratili cijelu priču.
Međutim, još uvijek čekam da se javi gospođa majka ili gospodin otac koji su u svojoj glavi pomno isplanirali prebiti svoje dijete na mrtvo ime. Tim više ako se planiranje odvijalo dok je gospođa bila trudna i kupovala najljepše stvarčice za svog malog anđela. Ima li takvih? Ima li? Gospođo/gospodine dajte se javite. Vama stvarno treba pomoć. Ako ne i kazna. Al tu smo, pomoći ćemo koliko možemo.
Ovim hoću reći, iz vlastitog iskustva, da je udariti dijete po guzi, prije posljedica impulzivnog načina razmišljanja/ponašanja, nego što je to planirano. Barem u početku. Kasnije to postane naučeni obrazac koji se vrlo vjerojatno ne preispituje. Na taj način postaje običajem. A može li se preispitati? Treba li se preispitati?
Naučili smo, A i naučila sam. Ako se ne preispitamo sami, država će to sigurno učiniti.
Bilo je trenutaka u mom majčinskom životu da sam pošla istim putem kao i Doris. Bilo mi je iznimno teško i za to kratko vrijeme i nakon toga. Ja sam svoje dijete rodila da je mazim i ljubim i grlim. A ne klepam po guzici. Čak ni s vremena na vrijeme. Činila sam to, jer nisam znala bolje. Nije mi izgledalo da mogu bolje. A sa djecom ne dolazi priručnik koji bi mi pomogao u teškim trenucima. I samo da se zna, voljela bih imati takav priručnik.
Ipak, onaj koji želi učiti, taj će naći načina. Onaj koji želi postati bolji, naći će načina. Ta sam, želim. Idemo.
Niti jedna situacija mi ne treba služiti kao opravdanje. Svaka situacija mi treba služiti da živim bolje, da radim bolje, da šaljem bolje poruke, da budem bolja danas nego što sam bila jučer.

Zato sam stala sama pred sebe. Održala sam mali roditeljski sastanak sama sa sobom. I zapitala se neke stvari.

– Što želim reći/pokazati svom djetetu time što je udarim po guzi? Želim joj reći da njeno ponašanje nije u redu. Da će joj štetiti u trenutku, da joj može štetiti u budućnosti, da nekome drugome može štetiti u ovom trenutku ili budućnosti, da nije društveno prihvatljvo ponašanje, da time ne postaje odgovoran čovjek prema sebi ali ni prema zajednici u kojoj živi.

– Da li je moje ponašanje u redu?
Da li je to što je udarim po guzi u redu? Možda je, možda nije.
Idem testirati neke pretpostavke:

– Na koji sve način, poruka koju želim prenijeti, može doći do nje?
Mogu je udariti po guzi, mogu joj usmjeriti pažnju na drugu aktivnost, mogu joj zabraniti/uskratiti nešto, mogu je staviti u drugu vrstu kazne, mogu pokušati razumjeti njeno ponašanje, mogu razgovarati sa njom.
Sve to mogu, ali što ću učiniti?
I onda sam smislila neki novi, bolji redoslijed reagiranja na neželjeno ponašanje djeteta.
Dakle, kada je mala Šefica u fazi nepoželjnog ponašanja (baca bojice), ja radim sljedeće:

– korak 1 – upozorenje – Ovo što radiš nije u redu. Vrijeme za igru je završilo, sada idemo spavati. Pokupi bojice u kanticu. Sutra kada se probudiš, boje će te čekati na svome mjestu i ti ćeš lijepo moći obojati Mašu.  Sada pokupi bojice u kanticu ili idemo u kaznu.

– korak 2 – posljedice ponašanja – Zamolila sam te da pokupiš bojice. Postupila si suprotno od toga. Svako ponašanje ima posljedice. Izvoli, stani u kut.  To je posljedica tvog ponašanja, tvoja kazna. Bit ćeš tu dok ti mama kaže da možeš izaći iz kazne. (Negoduje, ali izvršava).

– korak 3 – objašnjavam kaznu –
Bila je u kazni 2,3 minute. Zatim sam je pustila i pozvala da dođe k meni, da razgovaramo. Došla je, sjele smo i obavile mali razgovor.  Koji je išao otprilike ovako: U tvojim malim godinama, mama je odgovorna za tebe. Radim sa tobom najbolje što mogu da te odgojim u odgovornu osobu. Radim i na sebi, da budem odgovorna osoba i majka. Možda ti se ponekad ne čini najsmislenije što mama kaže, ali moraš mi vjerovati. Kao što ću i ja tebi vjerujem kad mi kažeš da si zatvorila vodu u kupaonici. Svako ponašanje ima posljedice.
Ti odabireš ponašanje a time i posljedice koje ga prate. Ako se ponašaš lijepo, vjerojatnije je da će ti odnosi i stvari, pa i život služiti na lijep način. U suprotnom ti ćeš služiti životu i stvarima. I tada će biti puno ljutnje, suza, straha, povrijeđenosti i drugim manje lijepih osjećaja. A postoji bolji put. Zato idemo pospremiti te bojice koje si razbacala. Zašto bi to radile? Jer kada su složene, uvijek možeš naći baš onu koja ti treba i koristiti je. To će ti u životu biti vrlo važna vještina. Osim toga, nitko se neće popiknuti i pasti preko tih bojica. Znači naše nogice ostat će zdrave.
A to nam je važno jer nam one puno trebaju u životu. Da trčimo, da skačemo i za sve druge stvari koje voliš raditi. I kad posložimo bojice, dobit ćeš veliku pusu i zagrljaj. Mama će biiti jako ponosna jer smo zajedno savladale velik izazov. A mislim da ćemo se počastiti i bombončićem. Počni slagati bojice. Ako zatrebaš pomoć, kaži mami i pomoći ću ti.
Ovo funkcionira. Dijete ima dvije godine.
Najveće pretpostavke koje su me kočile da budem bolja mama:
 heading_091219-shutterstock625066691
-udariti dijete po guzi jedini je način da joj dokažem da ono kako se ponaša, nije prihvatljivo
-šta će meni netko drugi pričati kako da odgajam svoje dijete
-nema šanse da dijete od dvije godine se uputi prema kutu kao obliku kazne (ovu tezu sam žestoko zastupala čak i u razgovoru sa prijateljima kad smo pričali o kazni djeteta. nije bilo šanse da me itko uvjeri da je to moguće. Mislim da je upravo to bio povod da pokušam provesti)
Sve sam to skupa lijepo testirala, i pokazalo se mogućim. Moguće je da postoje bolji načini i da ih dijete može i hoće prihvatiti.
No, čak i da ne prihvati na prvu. Zar ću odustati nakon samo jednog pokušaja!? ili nakon dva!? Za stvaranje navike potrebno je minimalno 21 dan. (npr. koliko sam trebala tražiti prije nego što sam našla super posao, super stan, super muža :-).
Također, postoje i pretpostavke koje su prisutne da bi moje dijete reagiralo ovako:
-razgovor sa mamom joj nije teško pao, jer i inače vodimo takve male razgovorčiće. Pokušavam joj objasniti što ja činim. Čemu služe stvari. Ukazujem na tuđa ponašanja. Stavljam pozitivan kontekst općenito kad joj se obraćam. I tako je od prvog dana. (Već je svima poznato da Jelena ima puno toga za reći :-)
-još uvijek mi vjeruje, jer kad god sam joj nešto obećala to sam i ispunila. Ili je ono što sam rekla da će se dogoditi i dogodilo se. Znači ne plašim je sa stvarima tipa ‘ne idi blizu peseku, popapat će te’, već ‘ako mu se približiš on bi se ili mogao maziti ili lajati’, ‘ako dodirneš posudu na peći, opeći ćeš se i jako će te boljeti’ (opekla se, jako ju je boljelo), ili ‘teta će ti dati pikicu i na trenutak će te zaboljeti, ali mama je tu i mama te čuva”
-kao dijete ima svoju osobnost i svoj mali karakter i usvojila sam njen način funkcioniranja. Poštujem njenu želju i volju. Ako kaže da želi biti sama, a zna to reći kad joj nešto ne odgovara, onda je pustim da bude sama dok ne odluči drugačije. Ako je uzrujana i plače, ne silim ju na razgovor, već je pustim da se smiri pa ćemo razgovarati kada bude prikladnije. Upoznajem svoje dijete, upoznajem sebe i svoj odgoj nastojim držati kompatibilnim sa našim karakterima.
Ja sam Jelena. Osim što sam razumna žena, ja sam i razumna majka. Znam da ovo nije univerzalan recept. Da neće pomoći svakom roditelju, ni svakom djetetu. Shvaćam i da nije najbolji način. I baš zato radim na tome da budem bolja majka. Da moje odgojne metode budu bolje danas nego što su bile jučer.
Od tebe dragi čitatelju, očekujem da podijeliš svoje konstruktivno mišljenje, svoju uspješnu metodu. Počnimo zajedno stvarati podržavajuću zajednicu sa isprobanim i učinkovitim, ili isprobanim a neučinkovitim primjerima, sa idejama, sa primjerima. Budimo bolji roditelji svojoj djeci.

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>