Ima jedna Mia, narasla joj krila

Categories:Blog, Gitin BLog
admin

Ima jedna mala Mia. Prelijepih očiju, osmjeha koji pomiče planine, snage veće od života. S majkom lavicom, koja je okretala svemire za svoju djevojčicu. Najprije je bila palčić, a onda je Mia dobila krila pa je postala anđeo.

Mia i ja nikada se nismo dotaknule, zagrlile ni poljubile, njena mama ni ne zna da ja volim njenu djevojčicu. Ne zna ni da postojim, a kamo li da mi se Mia puno puta smiješila, bezbroj me puta razveselila, popravila mi tmuran dan i podsjetila za što vrijedi živjeti i zašto se ne vrijedi uzrujavati. Njena mama ne zna da su me njih dvije vjerojatno učinile boljom osobom, a svakako i boljom majkom.

 heading_090118-shutterstock1193827691
Mia je rođena u 25. tjednu trudnoće, kao mala mrvica koju su čekale divovske bitke. Dobivala ih je, ma što dobivala – rasturala – jednu za drugom, na rukama svoje mame ratnice, nepobjedive, najjače na svijetu. Nakon svake, dok sam na drugom kraju ove naše zemljice strepila, cmoljila i bojala se za nju, Mia bi se nasmiješila, obukla točkice i ispunila mi srce. Ljubavlju, snagom i nadom. Ima li ičeg boljeg što mi je mogla darovati?

Nisam je mogla grliti, pa sam je čitala. Prvi put smo se srele jednog sivog zimskog dana kada sam, izmorena od neprekidnog dojenja, skokova u razvoju i nesanice, pomoć i podršku potražila u jednoj Facebook grupi. I njena je mama bila tamo – sa svojom malom velikom mrvicom, teškom samo 892 grama. I njena se mama borila da njena beba dobije ono najbolje, majčino mlijeko. Makar kroz sondu, makar u vječnoj borbi s doktorima, makar kroz inkubator i svu silu aparata… I njena je mama tražila podršku i snagu u toj Facebook grupi, a ondje našla stotine majki koje su joj ih bile spremne pružiti. Odmah, bezrezervno, u virtualnom i stvarnom svijetu.

Čekale smo svaki novi post s (malo je reći) nestrpljenjem, a njena mama nije ni znala da i mi nju trebamo. Kada smo prvi put vidjele Mijin osmijeh na sličici, bilo je to poput rođendana i Božića u jednom. Kada je Mia nakon godinu dana prvi put osjetila zrake sunca na svojoj koži, plakala sam kao malo dijete. Odjednom, sve moje brige i problemi bili su sićušni kraj te dvije goleme, gigantske ratnice. Čitali smo se točno godinu i pol, a onda je Mia napisala – kraj. Nisam je nikada dotaknula, zagrlila ni poljubila, ali ona mene jest – čarolijom, s druge strane zemlje – i mene je odjednom boljela duša. Ali, pa ti to dijete ni ne poznaješ?! O, poznajem.

I zato znam da je malena velika Mia sada anđeo na nebu. Njena mama je anđeo na zemlji, jer samo anđeli rađaju anđele.
Draga Mia, nikad te nisam zagrlila, ali te večeras ljubim svim svojim suzama. Raširi krila, zagrli svoju mamu i utješi je, samo ti to možeš. Dok grlim svoju djevojčicu, mislit ću na tebe. Srest ćemo se opet, znam… Slatko sanjaj ljepotice.

(op.a. Mijinu priču možete naći ovdje: https://www.facebook.com/notes/moja-podrska-dojenju-dojenje/marina-i-mia/10151582057168144 )

MaMa Martina

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>