Ispovjed jednog tate: od tuge pobačaja do radosti očinstva

Categories:Za Tatu
Tags:, , , , , ,
admin

Svim fantastičnim tatama svijeta: zagrlite svoju djecu, recite im koliko ih volite, i zahvalite im što su vas učinili jačim i boljim čovjekom no što ste bili prije nego su došli na ovaj svijet.

Premotajmo na prosinac 2009. godine. Moja supruga je bila trudna 11 tjedana, a ja sam trebao po prvi put postati tata. U lipnju 2010. (ironično, termin poroda je bio dan prije Dana očeva) trebao sam upoznati djevojčicu ili dječaka koje sam već tada obožavao…. a onda se moj svijet srušio. Tri dana prije Božića 2009. godine, u 11 tjednu trudnoće, moja supruga i ja izgubili smo bebu. Razumijem da se loše stvari ponekad dogode tijekom prvog tromjesječja, ali to nije umanjilo našu tugu. Izvana sam bio hrabar zbog svoje supruge, uvjeravajući je da će sve biti u redu, govoreći našim najbližima da ćemo doći k sebi i pokušati ponovo – ali u meni je bio pravi nered.

Mučila me nesanica, znatno sam smršavio, a vrijeme koje sam provodio velikim dijelom sam ispunio plačući. Znao sam da moram nastaviti dalje, ali nisam znao kako to učiniti. Slušao sam priče o očevima koji nisu brinuli, koji su bili lijeni, ili koje je naprosto bolio k… – i bio bih bijesan. Kako zaboga netko može biti otac djetetu, a da ne želi biti uključen u njegov život? Odrekao bih se bio bilo čega samo da mogu dobiti priliku podizati dijete.
Sve što sam htio bila je prilika.

Nakon onoga što se činilo kako najdulje čekanje ikad, u siječnju 2011.  napokon sam postao tata, a moj se svijet istoga trenutka promijenio na bolje.

heading_090118-shutterstock1193827691

Kada pogledam unatrag na staru verziju sebe, shvaćam da sam bio sebičan, tašt i ćudljiv. Većina mojih rečenica počinjala je sa “ja“ i „mene“ umjesto „mi“ i „nas“. Kombinacija gubitka naše prve bebe i sreće zbog rođenja naše kćerkice dvije godine kasnije natjedala me da se zagledam dublje u sebe kako bih provjerio je li moje ponašanje bilo dostojno dobrog oca. Odgovor je bio brz i lak: ne – i to me narjeralo da se transformiram brže od Transformera.
Biti najbolji otac mojoj kćeri i njenoj sestrici najvažniji su prioriteti mojega života. Ovih dana više pružam, i tražim oprost za ono što sam skrivio u proslosti; smiješim se i pozdravljam potpune strance na cesti; više se smijem; vježbam da bih ostao zdrav – ne da bih se polugol istezao pred ogledalima (da, i to sam radio, nažalost); češće se grlim no što se rukujem; više slušam a manje govorim. Naravno, još ima toga na čemu moram poraditi (nemamo li svi?) i siguran sam da ima ljudi koji me ne vole (svi imamo takvih) – ali ako već težim tome da budem najbolji otac svojim kćerima, zašto ne bih bio i najbolja osoba svima kojima je stalo do mene?

Dakle sada kada znate pozadinu moje priče, kada razmislim o tome što me inspirira, evo što mi pada na pamet:
Sjetim se da sam te kišne noći u prosincu 2009. mislio da nikad neću postati tata.
Sjetim se da sam na Dan očeva 2010. trebao u rukama držati svoga sina ili kćer, a umjesto toga dan sam proveo u suzama, grleći sličicu sa ultrazvuka na kojoj je bila moja beba.
Sjetim se da nisam znao koliko sam sretan dok mi to nije oduzeto.
Sjetim se da nisam znao koliko sam jak dok biti jak nije bila jedina opcija koju sam imao.
Sjetim se nikada ne propustiti priliku reći mojim najdražima da ih volim.
Sjetim se da ne bih oklijevao oduzeti tuđi život niti dati svoj život da bih zaštitio svoje kćeri.
Sjetim se da bezuvjetna ljubav doista postoji.
Sjetim se da moje kćeri jedine na svijetu mogu običnim osmjehom ili zagrljajem izbrisati i najgori dan.
Sjetim se da se „ozbiljan“ novac ne bi trebao trošiti na stvari (skupe aute, dizajnerske krpice…) nego na iskustva koja ostaju trajna uspomena najmilijima (vjenčanja, odmori, zabave…).
Sjetim se da je dolazak zdrave bebe na ovaj svijet doista najveće čudo svemira.

Također se sjetim da sam sa svakim danom dan bliže svojoj smrti (morbidno, ali istinito – za sve nas), i da neću ni trenutak uzeti zdravo za gotovo. Ikada. Zgodno je što mi zapravo uopće nisu potrebni nikakvi podsjetnici, pogotovo kada je ovo u pitanju. Bol iz 2009. i sreća od 2011. nadalje upisani su u moj DNA zauvijek.

Tako da u konačnici želim odati poštovanje pravim muškarcima koji razumiju da odgoj djeteta nije „ženski posao“ ili „babysitting“; pravim muškarcima koji se ne srame zagrliti i poljubiti svoje dijete u javnosti; pravim muškarcima koji se ubijaju od posla da bi svojoj djeci osigurali bolji život; pravim muškarcima koji ne očekuju (i ne žele) da njihove supruge same  odrade sve poslove oko djece i kućanstva; i prave muškarce koji posao primarnog muškog uzora svojoj djeci shvaćaju ozbiljno. Kad smo kod poslova, samom sebi znam reći da obavljam „posao tate“, ali kada voliš ono što radiš – je li to doista posao?

Svim fantastičnim tatama svijeta: zagrlite svoju djecu, recite im koliko ih volite, i zahvalite im što su vas učinili jačim i boljim čovjekom no što ste bili prije no što su došli na ovaj svijet.
Znam da ja hoću.

Prevela: Martina Milotić

Izvor: www.goodmenproject.com

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>