Ljubav, jača od svega: Priča ove mame potresla je regiju

Martina Milotic

shutterstock_67639567[1]

Krajem rujna mlada Novosađanka Nataša Kondić Šobot na svojem je Facebook profilu objavila status koji je potom podijeljen više od 1200 puta. Mlada majka je istaknula da je u pitanju priča jedne liječnice, no izvor je ostao nepoznat. Istinita ili izmišljena, priča veliča ljubav, žensku snagu i skromnost, a upravo zbog toga istinski je potresla regiju. Status prenosimo u cijelosti.

“Ulazim u rodilište.. Na porođajnom stolu mlada osoba od 20-tak godina, mršava, upalih obraza, tamnih podočnjaka.., Ne čuje se…Babica mi prilazi i kaže: doktorice, žena je otvorena 6 cm. Termin porođaja je kraj sljedećeg mjeseca a beba je baš mala…

“Kako se zoveš?” prilazim ženi.
“Milica”, kaže jedva čujno.
“Odakle si?”, nastavljam sa pitanjima.
“Odavde… Tu sam se udala.”
“Dobro Milice, zašto si tako mršava? Jedeš li ti uopće ?”
“Da”, odgovara kratko. “Dobro jedem. Znate, doktorice, moj muž radi i zaradi, ne pije…  dobar je. Svaki dan imamo kruha i ponešto skuhamo. Lijepo živim, ne žalim se…”

Mene počinje hvatati jeza… Shvaćam da je iskrena, da je to stvarno tako. Ona stvarno jede samo jednom dnevno i misli da je to u redu.

“Milice, koga imaš? Brata, sestru?”

“Samo sestru doktorice, ali ona je u udomiteljskoj obitelji. Znate mama je umrla, tata radi po cijeli dan i nije znao što će sa mnom. A bila sam vrijedna, čistila sam, kuhala. Odem na pijacu i uzmem povrće što ga bace… A bace dobru hranu. Kaže on meni, Milice, našao sam ti muža. I doveo ga… Idi dijete sa njim, bit će ti bolje nego ovdje. I tako sam se ja udala.”

“I jel ti lijep muž?”, pokušavam se našaliti.
“Dobar je….”, i nastavlja šutjeti. Samo grimase na licu pokazuju da je boli. Mlada žena koja prihvaća realnost ma koliko bila teška. Koja ne zna za bolje, mrtva u svojoj nemoći da bilo šta promijeni.
Babica mi donosi njene analize krvi. Bacam pogled na papir i steže mi se knedla u grlu. Teška anemija, hipoproteinemija..

“Znate”, nastavlja, “ovo je djevojčica. Zvat ću je Anđela… Imam stvari. Sve sam oprala i složila, znate stvarno su kao nove. I pelene, imam i pelene… Nego.. nemojte se ljutiti, mislim da ću sada tiskati”.
“Tiskaj Milice”, kažem i gledam u babicu. Svi šutimo. Nemamo riječi. A iznutra nas steže, boli…
“Hajde Milice, najjače što možeš, napni”.

Milica sluša, njeno mršavo tijelo daje svu svoju snagu. I ona se porodi. Beba je mršava, ali lijepa, plače, crnokosa. 
“Dušo, mama te je dočekala. Dušo, dajte mi je da je ljubim…”Uzima je grli, ljubi i plače od sreće…

“Dušo, ti si meni sve… Koliko je teška, doktorice?”
“Evo samo malo, Milice, izmjerit ćemo bebu”. Beba je teška 2200 gr. Terminska beba, beba gladne Milice.
“Lijepa je doktorice, stvarno je lijepa…”
“Jest Milice, lijepa…”

Tjeram babicu da joj donese stvari , da je presvučemo. Babica obara pogled. Odlazi u pripremu i donosi vrećicu, najlonsku, običnu i u njoj jedna stara spavaćica, jedan paket uložaka i sapun.

“Milice jesi li gladna, žedna? Nisam, jest ću kasnije. Ne brinite, ne treba meni mnogo”. I prvi put Milica ima osmijeh na licu.Izlazim iz rodilišta. Čeka me nizak čovjek.

“Ja sam Miličin muž, da li je Milica dobro? Jest, kažem i gledam ga… Iznošena majica, ali čista, velika trenerka i poderane tenisice. Ruke, grube, ranjene…

“Rodila je i beba je dobro”. Sretan je.

“Molim vas dajte ovo Milici”, pruža malu kutiju plazme i sok.

“Neka jede. Treba dojiti, a ja ću doći sutra. Eto krenulo mi, imam posla”.

Odlazim puna tuge. To je stvarnost. Tu, oko mene.

Sutradan u viziti, dolazim do nje. Osmjehuje mi se. Miriše na sapun, oprane kose u spavaćici sa poroda, koja je čista.
Shvaća moj pogled. Gleda me u oči i kaže: “Oprala sam je i osušila se. Toplo je. Vidite” i pokazuje na stolčić kraj kreveta. Sokovi, napolitanke, plazme, čokolade.

“Dale su mi, nisam uzela. Kažu, jedi Milice, vidi kako si mršava a mi debele”.
Namještam osmijeh i gledam oko sebe. Ove divne žene iz sobe su osjetile da trebaju pomoći i donijele su joj od uložaka do hrane, a da je pri tome ni jednog trenutka je nisu uvrijedile.

Dolazi dan otpusta. Pri polasku Milica dolazi zahvaliti se.

“Hvala vam na stvarima za bebu. Nije trebalo”.

“Neka Milice, uživaj… Nije to ništa”.

“Hvala, hvala…”

A on ih čeka.. Ljubi ih u kosu i daje Milici jednu ružu…

Gledam ih i mislim… Koliko ti je stvarno potrebno da budeš sretan? Zaista ne znam…”

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>