MaMine odluke

Ana Pejic

Bliži se početak korizme. Sjećam se vremena kad smo bili djeca, pokušavali se odreći čokolade ili pizze na četrdeset dana. Naravno to je bilo teško izvedivo za dijete kojemu su te dvije stvari najdraže poslastice i nagrada za dobru ocjenu u školi ili pohvalu učitelja za uzorno ponašanje.

Iako to nije bilo tako davno, nismo za dobru ocjenu dobivali tablet ili skupu igračku već sitne poslastice ili izlazak duži za pola sata. Ali te naizgled male stvari veselile su nas više nego što ove današnje klince razveseli mnogo skuplja stvar. Jer nije bit u vrijednosti poklona, bit je naučiti se radovati malim stvarima, iznenađenjima, osmjesima i zagrljajima…

Sretna sam jer imala takvo djetinjstvo, gdje su male stvari bile velike. Kasnije sam shvatila da naravno nije stvar u odricanju od omiljene hrane, filma ili komada odjeće. Trebalo je zaviriti malo dublje u svoju nutrinu i vidjeti što bih zapravo mogla učiniti da mi tih četrdeset dana prođe u miru, upoznavanju sebe, prihvaćanju drugih… Pa i u nekoj vrsti odricanja, naravno. Zapravo, više se tu radilo o nekim dobrim odlukama koje je trebalo donijeti da bi postigla unutarnji mir i to prenijela na svoje bližnje; obitelj, prijatelje i radne kolege. I onda bi blagdan Uskrsa došao kao jedno istinsko veselje i priznanje samoj sebi.

Priznanje da sam uspjela iz sebe izvući ono najbolje, ono što vrijedi. A nastaviti živjeti u tom novom svjetlu, dopustiti tim dobrim odlukama da preuzmu one loše… To bi tek bilo ono pravo, ono što vrijedi. Jer nema smisla četrdeset dana živjeti na jedan način, a onda prvi dan nakon toga vratiti stare navike, stare mane, strahove i ponašanje.

Mamine odluke su jednostavne odluke, one koje ne mijenjaju život iz temelja, ali mu pomažu da bude vedar, sretan i optimističan. One koje pomažu mami da blista, djetetu da se smije, a tati da je ponosan na svoju malenu obitelj.

Ponosno ih predstavljam!

65

Vrijeme za mamu – dignuti se iz kreveta ujutro samo 15 minuta ranije osigurati će mi vrijeme samo za mene, onu tišinu za kojom žudim, dugo tuširanje, par stranica moje omiljene knjige, kava koja mirisom ispuni cijeli stan…. Odlaziti na trening bez prigovaranja, jer trening znači dobu formu, lijep izgled i ponos kad dođe ljeto! Slobodno vrijeme tijekom dana ne želim koristiti za pregledavanje društvenih mreža ili igranje igrice. Zašto ne naučiti nešto novo, pročitati lijepi putopis, isprobati novi recept, nazvati prijateljicu koju dugo nisam čula… Odreći se grižnje savjesti kad tata čuva i u tom vremenu otići na zrak, trčati, posjetiti nekoga koga odavna nisam vidjela, otići u crkvu… Biti zadovoljnija sobom, čestitati si na riješenom problemu na poslu, ne kupovati nešto samo zato jer je sniženo, već odabrati komad koji me oduševljava i skupiti novac da ga kupim.

Vrijeme za dijete – najvažnija stvar je cijeniti vrijeme provedeno s djetetom! Pohvaliti ga, pitati kako je, zagrliti ga, poljubiti ga… Svaki dan mu reći koliko ga volim. Smisliti nove i zabavne igre, a posebno one koje se igraju vani i u kojima sudjeluje cijela obitelj. Smijati se s njim, pokazati mu nova mjesta, učiti nešto novo svaki dan. Učiti ga samostalnosti, uključiti ga u kućanske poslove i uvijek ga ohrabriti nakon obavljenog zadatka. Pokazati mu primjerom da je važnije veseliti se sunčanom danu, vremenu provedenom s obitelji i smjehu nego igrački iz trgovine. Sve što ga želim naučiti pokazati mu primjerom!

Vrijeme za tatu – tata je važna karika našeg obiteljskog lanca. Tata je taj koji nas ljubi, tješi, ohrabruje i bude snažan za nas. Tata se diže u pet ujutro da bi stigao na posao i vraća se umoran, a opet sa osmijehom na licu. Jer zna da to radi za nas, a za nas mu ništa nije teško… Želim mu svaki dan pokazati koliko ga cijenim, riječima i djelima. Ne želim ga više opterećivati nekim mojim sitnim problemima koje sam već riješila. Želim mu omogućiti da vrijeme koje provodimo skupa budem nasmijana i da mi u očima vidi onaj sjaj u kojeg se zaljubio. Bez ometanja, bez prekidanja… obitelj koja se voli i koja je sretna zajedno!

Odluke koje sam donijela neće se provesti same, treba puno rada i truda da bi one oživjele. Ali zar ne bi bilo prekrasno kada bi one postale sastavni dio naše svakodnevnice, a mi bili ono čemu zapravo svi teže – sretni.

MaMa Ana

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>