Ana Pejic

Voljena moja Princezo, još jedno povečerje je. Uskoro ćeš popiti svoju bočicu i otići ćemo na spavanje. Rekli su mi mnogi nek ne činim pogrešku i nek te ne dovodim kod nas u krevet, međutim, htjela sam ti nadoknaditi razdoblje odvojenosti… Sjećaš li se se?! Ti si ležala u blizini drugih malih beba u rodilištu, ja sam bila hitno odvedena na operaciju (hidronefroza 4. stupnja) i idućih jedanaest dana provela na odjelu intenzivne njege. Često sam ondje razmišljala kako smo provele zajedno svega par minuta, a onda su nas razdvojili…Ti tad nisi znala da je situacija tako ozbiljna i da su se borili za život tvoje mame. Hvala dragom Bogu da je sve dobro završilo, jer nije lako odrastati u surovom svijetu bez majke.

Ti si, ljubavi moja, prošla sa mnom najteže trenutke. Nalazeći se u mojoj utrobi, pratila si moje borbe, muke, neizvjesnost i strah. Toliko puta su moje suze bile popraćene tvojim ritanjem. Sve si zajedno sa mnom osjećala. Zajedno smo tri puta bile podvrgnute magnetskoj rezonanciji. Ti si tada bila mirna. Možda zato što sam i ja tad bila mirna. Ponekad mislim da sam bila, čak, najmirnija ležeći bespomoćno u tom aparatu što sam ga nazivala “tuba”, slušajući glas tehničara.. a sada dišite…zadržite dah… Čula sam samo “naredbe” i brujanje aparata.

Nalaz je pokazao da se moj bubreg pretvorio u ogromnu cistu od 53 cm. Božja milost, čudo, volja ili sve troje nije dalo da te izgubim. Hrabro si zauzimala svoje mjesto, borila si se s tom velikom masom koja se širila i “gurala” s maternicom u kojoj si se nalazila. No, ti si još uvijek imala mjesta. Nekako. Nekim čudom. Liječnici su pretpostavljali da ćeš se roditi puno ranije. No, mi smo zahvaljujući molitvama svih nama dragih ljudi izdržale… rođena si svega 19 dana ranije, kao zdrava beba. Osjećala sam da će s tobom biti sve u redu. Znaš, majke to znaju. Jednostavno osjećaju. Isto tako sam osjećala da će sa mnom biti komplicirano. I bilo je.

Rođena si uvečer, u 20.40h. Sve se tako nekako posložilo da i tvoj tata bude ondje (bio je vikend, a tata je dolazio samo vikendom u Zagreb. Nije mogao biti stalno ondje zbog posla, a mi živimo sat i pol udaljeni od Zagreba). On te prvi vidio. Porod carskim rezom ide brzo. Tata je pomogao medicinskoj sestri da me dopreme do rađaone (manjak osoblja). Probudila sam se kasno u noć. Rekli su mi da sam rodila zdravu djevojčicu. Iznad glave mi je visjela vrećica krvi. Nisam znala pojedinosti. Bila sam umorna. Dalje sam spavala. Nekako mi je to sve bilo u magli. Kasnije saznajem da sam imala nekakvo krvarenje. Nisam se uzbuđivala. Znala sam da je to tek dio onog što me čeka. Porod je bio lakša stvar. Čekala me druga, velika operacija.

Ujutro su me premjestili na odjel. Došao je tvoj tata. To je trebao biti najsretniji trenutak u našem životu. I bio je. No, nije tu Princezo moja bilo slavlja, balona, niti cvijeća… Nalazi su se vidno pogoršali, pokušali su drenirati (tu večer prije nego sam odvedena u rađaonu), nisu mogli. Ispostavilo se da je bubreg zbog veličine negdje popucao i u njemu je bila stara krv. Zamisli koliko bi to bilo opasno da nije krvarilo unutra, nego van. Propust dr. opće prakse koji nikad nije posumnjao na bubreg. Godinama sam koristila jake lijekove (Voltaren) kad bi me uhvatili bolovi i sve je to, navodno, bila bol od kičme. Tek u trudnoći, na rutinskom pregledu je otkrivena prava dijagnoza.

Donijeli su mi te. Crte lica su ti bila kao u lutke. Kao da te netko nacrtao. Imala si puno kosice. Drhtala si. Bilo ti je zima, pa su te brzo odnijeli. Tvoj tata i rođakinja su pokupili moje stvari, mene su odvezli u sanitetsko vozilo u drugu bolnicu. Tad više nisam osjećala strah. Ili sam, pak, bila blokirana od količine straha. Ne mogu to sad odrediti. Ponovno su pokušali drenirati, nije išlo i rečeno mi je da za pola sata idem na operaciju.
Nisam bila upućena u razgovor liječnika s tvojim tatom. Rekli su da sam vrlo bolesna. Na snimanju koje su obavili prije operacije nište se nije vidjelo kako treba. Odvezli su me u salu. Ne sjećam se pojedinosti. Sve mi je to nekako teklo brzo. Ne znam tko mi je skinuo odjeću (vjerojatno sestra). Bilo je popodne. Imala sam osjećaj da je jako puno sati, u najmanju ruku, večer ili noć.56

Ležala sam na stolu. iznad mene su stavili maskicu. Tad više nisam o ničemu razmišljala. Samo sam htjela da čim prije prođe.
Probudili su me Sjećam se tog ugodnog, zvonkog glasa anesteziologice. Imala sam osjećaj da sam spavala i to svega dvije minute. Dalje se ne sjećam. Puno sam spavala i snovi su bili jako živopisni.

Kad su me smjestili na odjel intenzivne njege, vidjeh obrise na vratima. Tvoj tata i rođakinja odmah su došli. To sam do drugog dana zaboravila. Sve mi je bilo nekako u magli. Operacija je uspjela, no bila je teška. Stijenka bubrega je počela pucati i ta stara krv koja se nalazila u bubregu počela se razlijevati u organizam. Imala sam unutarnje krvarenje. Micali su crijeva. Čistili su. Stara krv, gnoj.. smeće. Bilo je tu svega. Pravo je čudo da nisam “pala” u sepsu. Opet Božja volja. Bile smo toliko puta u opasnosti, i ti i ja.. a vlas nam s glave nije pala.

Kanije kad sam vrtjela film, palo mi je na pamet koliko puta su se niotkuda pojavljivale časne sestre (došle bi kolegici)…molile bi nad nama, polagale bi ruke… Došao je i moj prijatelj svećenik, primila sam bolesničko pomazanje… Situacija je bila ozbiljna. Nisam mogla na nju utjecati. Pomogla mi je vjera, iako, slabašna je bila vjera. Pretežno sam bila u strahu. Više su drugi vjerovali za mene nas) i”nosili nas”. Nek budu blagoslovljeni. Svaka molitva, lijepa riječ, misao, utjeha.. Sve je to jako puno značilo. Uvijek znači.

Prošlo je 15 mjeseci od tad. Ti si već prava, velika djevojčica. Sretna si i bezbrižna. Nisi svjesna koliko smo zajedno prošle. Drago mi je da se ne sjećaš, iako, mislim da sve što nam se događa ostaje utkano negdje u podsvijesti.

Novi nalazi su uredni. Ti si napredna i zdrava. Znaš, mi te beskrajno volimo. Nikad u to nemoj posumnjati. Ponekad, kad zaspiš, dok te gledam, razmišljam kako te ne možemo zaštiti od života. Uvijek ćemo biti tu za tebe. Naša ljubav jest i biti će tvoj štiti, no svjesni smo da odrastaš.. no svjesni smo da ćeš proći ćeš kroz mnoge kušnje i razočaranja; uspone i padove… to je život. Uvidjet ćeš da nema svako dijete sretnu i skladnu obitelj, da su ljudi gladni, ponekad “zločesti”, naučit ćeš se braniti. Nećeš moći ostati djetinje otvorena prema svijetu. Nažalost, to donosi odrastanje. Do tad uživaj u svojoj dječjoj nevinosti. Kad si ti sretna i mi smo sretni. Teško odnosimo tvoje suzice, čak i onda kad su one ništa drugo, nego tvoja samovolja. :) Slabi smo na tebe. Priznajemo. Ti si naša voljena Princeza. Želimo da znaš da si uz nas sigurna i da uvijek možeš biti ono što jesi.

Tvoja MaMa Rahela

Više priča MaMe Rahele pročitajte na njenoj stranici Inspirational Woman.

2 Comments

  1. January 18, 2016 at 1:26 pm

    […] Mojoj princezi […]

  2. Olja Ka
    March 10, 2016 at 4:16 pm

    Pomogla mi je vjera, iako, slabašna je bila vjera. ..
    Upravo to Rahela i da dodam on 😉
    http://odsvegaponesto-oljaka.blogspot.rs/2015/11/on-je-uvek-tu.html
    Divan, nežan tekst :)

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>