Nova godina, rođendan i Dan čokolade ili – Mala Kme u vrtiću!

Ana Pejic

39

Grozničavo čitam, prstom prelazeći preko niza imena. Jutros se moje čelo žari, moje se vjeđe pote, ali neću umrijeti od ljepote nego od muke, jer imena Male Kme nema na popisu vrtićke djece! Ne, ne, molim vas samo to ne, o sudbo kleta, što li sam ti skrivila?

Oko mene nigdje nikog, samo beskrajan niz isprintanih papira krcatih imenima. Upisani, neupisani, nepotpuna dokumentacija, vrtić ovaj, vrtić onaj, jaslička, mješana, vrtićka skupina… Mučim se i kinjim snaći u tom čudu od popisa, zove MM nervozan i napet, pita jel’ je, pa ne znam, evo tražim, ne nalazim, izgleda da nije… U toj muci nalazi me teta koja iznad popisa kojeg upravo seciram lijepi natpis „NEUPISANI“. Čekaj, ako nije među naupisanima, znači da je ipak – UPISANA? Gospođo, došli ste minutu iza 8, tek smo polijepili pola obavijesti po panou. Gdje ste se prijavili, aha, pa onda pogledajte na onaj popis, ona će meni mirno i ljubazno, a ja jedva sposobna za procijediti „hvala“, odoh znojiti se pred drugi pano.

Opet, vrtić ovaj, vrtić onaj, jaslička, mješana, vrtićka skupina… Gomila slova, imena, i prezimena… Abedeca… Alfabet… Analfabet… Jel ide m ispred v ili c iza k, ne znam, ne vidim više ništa… Ha! Evo je!!! Tu je mamino najdraže, najmilije, najljepšeg imena na svijetu!! Tu je!! Na popisu upisanih! U vrtiću kojeg smo htjeli!! Pet minuta od kuće nam!!! O sudbo slatka i mila, hvala ti, hvala… Ne treba mi onaj dobitak na lotu za koji sam te gnjavila, dobro je, samo ovo sam htjela.

Taman su mi se ruke prestale tresti i krenula sam se zahvaljivati teti koja me usmjerila na pravi put kad je uletila još jedna mama tresućih ruku. Kao neki deja vu, gledam nju i vidim sebe minutu ipo’ ranije. Drži mobitel na uhu i nekom objašnjava kako nema, ne nalazi, ne vidi, valjda nije upao… Pa viče da čeka malo, da ne može tako, i trpa mobitel u torbu. Recite koga tražite, dva para očiju vide više od jednog, kažem ja njoj, a ona jedva procijedi ime milog joj potomka gledajući me molećivim pogledom. Eto ga, tu vam je, upao je, kažem ja njoj, a ona u maniri Vlanke Blašić skoči dva metra u zrak i objesi mi se oko vrata, odjednom smo najbolje prijateljice. I stvarno, u tom trenutku razumijemo se onako iskonski, kao dvije majke koje ispred sebe vide svjetlo na kraju tunela.

Ne znam doduše kako točno njen tunel izgleda, ali ako je imalo sličan mojem, nije joj lako. Što za moju malu bez-baka-servisa-radim-dva-posla-obitelj znači upis u vrtić, odnosno jaslice? Pa, više MM i ja Malu Kme nećemo čuvati na smjene. Znači, neću više morati trčati s posla da bi MM stigao na posao na vrijeme, nećemo se više mimoilaziti na stepenicama i viđati samo u sitnim noćnim satima kao slučajni prolaznici koji dijele prenoćište. Popodneva će sva biti naša, moći ćemo i u šoping celera i cikle i bicikle usred tjedna, i u šetnju uz more i u pentranje na Mt. Everest. Ručat ćemo skupa, i večerati isto. Bit ćemo obitelj na okupu a ne obitelj na odlasku. Imat ću muža opet. Moći ću imati hobije četvrtkom navečer i ponedjeljkom popodne. Moći ću… Ah, mogućnosti su beskonačne.

Znam, o znam da smo imali sreće jer smo zadnje dvije godine uopće mogli raditi na smjene da bi bili doma s Malom Kme. Znam da je to za nju bilo najbolje moguće i da ima puno obitelji koje nisu imale tu privilegiju. Znam da nam slijede sve vrtićke bolesti, boljke i bolovanja, i prilagodbe također… Sve ja to znam.

Ali ljudi, ovo je renesansa naše male obitelji. Rođendan, imendan, Nova godina, Božić i Dan čokolade odjednom. Pustite me da se malo veselim. Obećajem da ću od jeseni, kad Mala Kme stvarno krene u vrtić, garant naći neki (neki? Pih, gomilu) razlog(a) za gunđanje.

MaMa Martina

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>