Penjanje, skakanje i ostale vratolomije…

admin

Dolazim po Luku u vrtić, gledam kroz staklo na vratima šta radi. Naravno da sam imala što vidjeti, gospodin se popeo na stolić i tapkao po njemu.

heading_080148-shutterstock711329141

Još je htio i skočiti, jer moje dijete se ne boji ničega i ne preza pred ničim, a ako još ima i publiku—svijet je njegov.

Nervozno očima  tražim po prostoriji gdje je teta, vidim da je Luka zapeo za skok. U mislima sam već bila na hitnoj na KBC-u Rebru i čekala šivanje. I bila sam luda što već nismo na redu. Moje misli prekida teta koja nosi gospodina i predaje mi ga u naručje.

Smiješna primopredaja, njoj olakšanje, a meni sljedećih par sati ludilo dok gospodin ne odluči da je vrijeme za san. Počela je faza neumornog penjanja. Sto puta po stolici gore-dolje, čak se popeo i na hranilicu, i to mu postaje sve brži sport..Okrenula sam se samo na sekundu, već je sjedio u hranilici i vikao :“Uka padne.”- „Pa nemoj ljubavi da Luka padne, moraš paziti“– govorim ja.

Naravno da mi je jasno da je penjanje jako važno za dijete i da time vježba svoju ravnotežu, samostalnost i da mu jača samopuzdanje, ali ne mogu ne osjetiti strah da će se povrijediti prilikom pada. Isto tako kao roditelju mi je uloga da prepoznam razvojne sposobnosti djeteta, te da mu kvalitetno ponudim uvjete u kojima će se dalje razvijati. Želim da postane svjestan svojih mogućnosti i samim time da bude i zadovoljan.

S druge strane svjesna sam da će padati i da na to jednostavno ne mogu utjecati koliko god se trudila držati sve pod kontrolom, uvijek će biti dovoljna ta jedna sekunda.

MaMa Dolores

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>