Martina Milotic

Danas je 4. studeni. Četvrti. Studeni. A već su upaljene božićne lampice u trgovinama. Kupi ovo, kupi ono, želi ovo, želi ono, troši, troši, troši, troši…

„Sami smo stvorili planinu suvišnih potreba. Kupujemo novo, odbacujemo staro. To je traćenje naših života. Kada nešto kupimo, mi to ne plaćamo novcem. Plaćamo satima našeg života kojeg smo potratili zarađujući taj novac. Razlika je to da je život jedina stvar koju novac ne može kupiti. Život samo postaje kraći. I žalosno je kad čovjek tako trati život i slobodu“, kaže mudri Mujica, najskromniji predsjednik na svijetu.

Ovoga Božića ne želim ništa. Ne želim krpice, mobitele, parfeme, nakit i skupe večere. Ne želim ni izlaske, putovanja, super zaradu, dobitak na lotu. Ne treba mi ništa. Želim samo da moja obitelj bude na okupu, da nitko taj dan ne zuri u mobitel, da ne glancam tipke na laptopu i ne razmišljamo o novcu i poslu.

Želim prenijeti na svoje dijete vještinu življenja, a ne traćenja života. Želim povući jasnu granicu i naučiti dijete pravim, istinskim vrijednostima.

Radim oko 10 sati dnevno. Moje je dijete u vrtiću osam do devet sati dnevno. Često se ti periodi ne preklapaju, pa Malu Kme viđam samo usput.

„Mama, ne radiš danas?“, tim pitanjem i beskrajnom nadom u glasu počinju i završavaju svi naši dani.

„Najdraže moje, mama mora raditi…“

shutterstock_67425946[1]

„A zaaašto? Igraj se samnooom…“

Mami slomljeno srce, opet i iznova, svaki dan.

Naravno da mama mora raditi, ali nešto je doista trulo u ovome svijetu kada mama svoje dijete zbog posla ne viđa po čitav tjedan, kada ga devet sati dnevno odgajaju tete u vrtiću, a mama i tata samo četiri sata, kada svoje dijete moraš staviti na drugo mjesto, iza šefa, mobitela, laptopa.

Mala Kme ovaj je tjedan proslavila svoj treći rođendan. U tom periodu ja sam radila 11 dana bez slobodnog dana, po devet do deset sati dnevno. Dva posla. Za zaradu tu negdje u visini prosječne hrvatske plaće, da bi platila kredit za naš mali stan, vrtić, režije i hranu – ono najosnovnije, ne luksuz.

Kažu mi, budi sretna, bar imaš posao. Znaš li kako je onima koji ga nemaju? Ne žali se, mora se raditi. Tvoja je generacija razmažena, htjeli bi da vam novac pada s neba. Kako smo mi nekada živjeli, vama je super. I tako, svašta mi kažu.

Ja kažem, ništa nije zauvijek, i ovo će proći. Ako neku pouku moramo izvući na teži način, onda iz ovoga želim da, Mala moja Kme, izvučeš sljedeću poruku: nemoj se nikada ni sa kime uspoređivati. Kada ti je teško, nikada ne gledaj druge oko sebe i nikada si ne dozvoli pomisliti „blago njemu, vidi što on ima…“ Nikada ne možeš znati što je prošao, kako mu je bilo i što ga čeka. Svi smo na istom vrtuljku života, krećemo i vraćamo se na istu startnu poziciju. Nekome će vožnja biti teža, nekome lakša – ali nitko se neće provući bez malo straha i zebnje.

Malena moja, nećemo si dozvoliti uspoređivati se s nikim. I nećemo dozvoliti da nam novac krade vrijeme, krade život. Naći ćemo način.

Za ovaj Božić, želim što više nas.

PS Ako netko zna za posao s fleksibilnim radnim vremenom, prilagođen mami Male Kme, neka se javi. Mama ima super životopis koji joj više ništa ne znači. Životinje, biljke, lijepe riječi i dobri ljudi imaju prednost <3

One Comment

  1. Jelena
    JelenaReply
    June 7, 2016 at 3:48 pm

    “Želim prenijeti na svoje dijete vještinu življenja, a ne traćenja života. Želim povući jasnu granicu i naučiti dijete pravim, istinskim vrijednostima.”

    To je tako normalan i plemenit cilj, ako ne i zadaća nas roditelja. Koji nažalost ne možemo postići ako ne postoji dovoljno vremena koje provodimo s djecom… Suosjećam.

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>