Potresna ispovjed majke povodom dana anđela: Moja je beba umrla, moj je život stao

Martina Milotic

NatalieBeba

“Kada dijete ostane bez roditelja, zove se siročetom. Kada žena izgubi supruga, zove se udovicom. Kada čovjek izgubi dijete, nema riječi koja to može opisati”, rekao je Ronald Regan. Listopad je mjesec podizanja svijesti o gubitku bebe tijekom trudnoće i na porodu, a na 15. listopada stotine tisuća svijeća je upaljeno za malene anđele koji više nisu sa svojim roditeljima, ali nikada neće napustiti njihova srca.

S ciljem podizanja svijesti o ovoj teškoj temi o kojoj se najčešće šuti i pati iza zatvorenih vrata, do kraja ovoga tjedna ćemo objavljivati ispovjedi hrabrih majki koje su odlučile progovoriti o ovoj teškoj temi, kako bi razbile nametnute tabue i pomogle nekome tko je prošao slično.

Prva je potresna priča Natalie Morgan, mlade žene čija je kćerkica preminula u njenoj maternici sredinom rujna, u 40. tjednu trudnoće. Malena Eleanor Josephine je bila drugo, željno iščekivano dijete Natalie i njenog supruga Briana, a obitelj je nakon poroda napravila prve i posljednje fotografije s djevojčicom koja nikada nije udahnula, no uvijek će biti voljena.

Ovo je njihova priča.

“Čini se da toliko mojih i Brianovih prijatelja u posljednje vrijeme dobilo bebu ili je uskoro očekuju. Ovo je moja molba: bit će trenutaka kada će vaše dijete vrištati i plakati svaki put kada ih pokušate uspavati. Ili će plakati čak i dok su u vašem naručju i kada ste učinili baš sve što vam je palo na um da ih umirite. Bit će besanih noći, gomile promijenjenih pelena unutar par minuta, bljuckanja u vašu kosu, pišaline na vašoj majici, kakice na vašim rukama i opet – toliko bebinog vrištanja, a vrlo vjerojatno ponešto i vašeg. Svaki put kada se to dogodi, molim vas, sjetite se moje priče:

Moja draga, najdraža Eleanor Josephine rođena je snivajući, 11. rujna. Večer prije otišla sam u krevet, a ona me šutirala, kao i obično. Ujutro sam se probudila, a ona više nije udarala. Nisam mogla pronaći srce na kućnom doppleru. Znala sam. Jednostavno sam znala. Nisam željela znati… Željela sam da to bude pogreška, ali sam znala.

Otišli smo u rodilište, moleći se cijelim putem do tamo. I oni su probali s dopplerom – ništa. Prije no što su provjerili ultrazvukom, stavili su monitor za praćenje otkucaja bebinog srca – ništa. Moje je srce ubrzano tonulo i sjećam se kako sam mislila “ovo ne može biti istina… ovo je samo ružan san… ovo se ne događa… naći će nešto na ultrazvuku… barem “nešto”. Ali to su bile lažne nade jer, ponovo, ja sam znala. Vidjela sam da i oni znaju, ali nitko nije rekao ništa dok Brian, koji je otišao parkirati, nije stigao. Vidjela sam da odugovlače “oh, ultrazvuku ponekad treba malo više vremena da se uključi”, “mislim da nešto ne štima s vezom”… Napokon, Brian je stigao i napravili su ultrazvuk. Ponovo je bila tišina, a oni su svi razmijenili nervozne poglede. Napokon, jedna od njih je hladno rekla “Bok Natalie, ja sam doktorica… (ne sjećam se njenog imena, ali ne želite znati kako je zovem u sebi) Žao mi je, ali tamo nema ničeg”. Stalno mi se vraćaju sjećanja na taj trenutak. Bio je to razarajući, prožimajući osjećaj posvemašnjeg gušenja i sjećanje na to će me progoniti do kraja života. U tom trenutku osjećala sam se kao u zamci, kao da se strop doslovno ruši na mene. Nisam mogla disati, izgubila sam kontrolu, vrištala, bacala stvari, povratila… I onda je dio mene umro s njom. Bila sam bespomoćna, ništa nisam mogla promijeniti. Moje ju je tijelo trebalo čuvati, a umjesto toga ju je ubilo. Bila sam trudna 40 tjedana i 6 dana.

Par sati kasnije su inducirali porod. Ponudili su mi epiduralnu, ali nisam to mogala učiniti. Trebalo mi je da ovladam tim trenutkom. Trebala sam bol, agoniju i jad da se u njima ogleda ono što mi je bilo u srcu. To je bilo nešto najteže što sam ikada učinila. Ikada. Borba s nepodnošljivim kontrakcijama, žarenjem, pucanjem… I saznanjem da je sve to uzalud. Rađala sam beživotno dijete. Neće biti sreće na kraju koja će mi pomoći da zaboravim na bol. Bol će, za razliku od moje djevojčice, živjeti dalje zauvijek.

Napokon, nakon svih tih paklenih sati poroda, položili su mi je na prsa. Prelijepu, beživotnu. Nije bilo razloga očekivati njen prvi plač. Umjesto toga, ja sam bila ta koja je jecala. Kroz suze sam je molila da se probudi: “Molim te probudi se djevojčice… Molim te, probudi se. Zašto nećeš plakati za mamu? Molim te, molim te, molim te… Samo se probudi”.

Bila je prelijepa. Bila je savršena u svakom pogledu. Toliko sam je voljela, a osjećaj potpunog očaja koji me tada obuzeo, i još uvijek obuzima, ne mogu ni početi opisivati. Uspjeli smo s njom provesti šest sati. Slikali smo na stotine fotografija. Okupali smo je, češljali joj kosicu, nosili je, ljubili i ponavljali koliko je volimo. I stalno sam se iznova ispričavala što sam je izdala. Oh, kako sam izdala svoju prelijepu djevojčicu…

Ponudili su nam da ostanemo ondje preko noći, ali nisam mogla ni minute više biti tamo. Nisam mogla podnijeti ni pomisao da ostavim svoju kći, ali znala sam da samo odgađam neizbježno. Kako je vrijeme protjecalo, sve je manje i manje izgledala kao savršeno dijete koje sam donijela na svijet. A ja nisam mogla gledati kako propada u mojim rukama. Znala sam da ne osjeća bol, ali sam je ja osjećala za nju, sve dok nisam dosegla prijelomnu točku. Željela sam umrijeti s njom.

Oko 23:30 smo joj posljednji put rekli zbogom. Dok sam stajala ondje u svojim posljednjim minutama s njom, krv je tekla niz moje noge po podu. Nije me bilo briga – moja maternica je plakala.

Pogreb je bio u ponedjeljak, ponovo smo morali sve proći. Vidjeti je posljednji put (noge su me izdale kada pri prvom pogledu na nju), pjevati joj, dodirnuti njeno hladno, beživotno lice, reći joj koliko je volimo, i ispričavati se uvijek iznova što je nisam mogla zaštititi. Bila je to mala, intimna ceremonija, sa ukupno devetero ljudi. Samo najbliža obitelj. Svi smo je blagoslovili. Ponovo smo se pozdravili s njom. Potom su ostali meni i mome suprugu dali nekoliko posljednjih trenutaka samo s njom, samo nas troje. A kada smo završili, nas dvoje smo, ruku pod ruku, krenuli prema izlazu dok je obitelj držala otvorena vrata. Podsjetilo me to na dan našeg vjenčanja, kada smo isto tako kao novopečeni supružnici hodali prema vratima otvorenima za nas. To je sjećanje bilo tako okrutna suprotnost sadašnjoj realnosti. Naše je vjenčanje bilo čista sreća. Ovo je bila noćna mora, morbidna, pogrešna. Sve vezano za to bilo je pogrešno. Još mogu vidjeti sićušni lijes podstavljen bijelom tkaninom u kojoj je bilo njeno majušno tijelo. Morala sam je ostaviti u toj hladnoj, praznoj prostoriji, potpuno samu, iznova. Bila je to noćna mora kojoj se nikako nije nazirao kraj.

Sve to govorim kako bih zapravo rekla ovo: moja maternica, moje srce i moje naručje su prazni. Toliko je vas koji plačete kada uspavljujete svoje bebe. Ili pak bebe plaču bez ikakvog očitog razloga, iako ih nosite, nahranili ste ih, podrignuli su, čista im je pelena… Sve ste učinili. Neizbježno, i vi ćete se rasplakati, jer ćete se osjećati bespomoćno i frustrirano i kao da nemate pojma, i poželjet ćete vrištati (zašti ne želiš prestati plakati?!” Bit ćete iscrpljeni i ljudi i bit će vam pun kufer svega i sve što ćete poželjeti je samo malo vremena za sebe kako biste ulovili malo sma ili se otuširali ili nešto pojeli. Znam, jer sam to prošla sa mojim sinom. Ali ja nikada neću moći biti tu za svoju kći. A sve bih dala da mogu patiti s njom, mojom dragom Eleanor, onako kako samo majka (ili otac) može u tim mračnim trenucima roditeljstva.

Ali molim vas, dok vas dijete u vašem naručju u tri ujutro drži budnima, sjetite se da sam i ja u tri ujutro budna jer nemam svoje dijete u naručju. A dala bih sve na svijetu da moja beba u tom trenutku bljucka po meni, ima kolike 24 sata dnevno, vrišti, ne da se uspavati, uništava mi bradavice dojenjem i drži me budnom noćima. Umjesto toga, imam zašivenu međicu, bolne, nabrekle grudi koje nijedna beba neće cicati, mlitav trbuh, praznu maternicu i krv koja će nastaviti teći iz mene još tko zna koliko tjedana. Kao da njena smrt i rođenje nisu bili dovoljno traumatični, još moram živjeti s fizičkim posljedicama svega toga danima kasnije.

Sve što vas molim jest da u tim mračnim trenucima sa svojom bebom – kada ste na samom kraju snaga i osjećate da ne možete više, kada uspjevate uloviti samo sat ili dva sna noću – umjesto da molite svoje dijete da napokon zaspe i dopustite si da vas progutaju frustracija i iscrpljenost, pronađite ono najmanje zrnce snage u sebi koje će vam omogućiti da nastavite, i molite molitvu zahvalnicu za svoje dijete, koliko god to bilo teško u tom trenutku. I ako biste mogli, pomolite se i za mene i sve one majke kojima su djeca prerano oduzeta. Pomolite se za moju dragu, najdražu Eleanor koja nikada nije upoznala život izvan moje maternice.

Molim vas. Učinite to za Eleanor. I učinite to za njenu  mamu koja je voli i kojoj nedostaje više nego što se može riječima opisati”.

Tijelo malene Eleanor je kremirano, a minijaturnu urnu obitelj je donijela kući kako bi zauvijek ostala s njima. Prve i jedine tužne fotografije Natalie je podijelila putem društvenih mreža, gdje je dobila i veliku podršku majki koje su prošle slično iskustvo, ali i javnosti diljem svijeta.

There seem to be so many friends of mine and Brian that have either recently had babies, are soon to have babies, or…

Posted by Natalie Morgan on Monday, 21 September 2015

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>