Sve u jednom tjednu

admin

U petak sam bila nezaposlena mama jednog dječaka kojeg prema potrebi čuva baka i kojem rastu četiri zuba odjednom. U ponedjeljak sam bila zaposlena mama dječaka u temperaturi koji je primljen u vrtić!

temperatura


Tražim posao već duže vrijeme. U međuvremenu sam bila sezonac i to nam je odgovaralo u svakom smislu, osim u financijskom naravno. Trebalo je naći nešto stalnije, sigurnije. Iako je lijepo biti stalno kod kuće sa svojim malcem, jednostavno to više nije moglo funkcionirati. Dobila sam posao i prva misao koja mi je proletjela glavom bila je: „Kako pričati s odraslima?“ Ne gledam Dnevnik, slabo pratim političke prilike, engleski obnavljam jedino gledajući Peppu Pig. Lagano me hvatala panika. Zamišljala sam da ću doći na posao u ponedjeljak i da će mi na čelu pisati: „nema pojma“.

Vikend je protekao brzo, pripremala sam odjeću, mahnito čistila kuću (kao da više nikada neću imati vremena za čišćenje), čak sam dovukla tatu da mi pomogne obojati zidove a dečke sam poslala na spavanje kod druge bake. Došla je i nedjelja navečer. Legla sam  krevet umornija nego ikad i pitala se što mi je to sve trebalo. Jesam li mogla ovaj zadnji vikend slobode provesti u igri i šetnji a ne u soboslikarskim radovima? Ali dobro, što je, tu je. Idemo se naspavati, buđenje je u 6. Samo tri sata ranije nego što smo dosad malac i ja imali običaj ustati. Nije strašno.
Zaspala sam nekako jedva, nemirno.
„Mamaaaa…“
„Mamaaaa…“

Budim se. Gledam na sat. 2.40h. Nos mu je začepljen. Čini mi se i vruć. Ma dali je moguće? Da… Temperatura. Tješim se da baka dolazi ujutro da ga čuva, sve će to biti dobro. Ali ipak…
Brzo je došlo 6 sati.
Zaboravila sam kako je teško ostaviti ga i krenuti na posao. Knedla mi je u grlu, ne znam ni sama zašto. Njemu će biti lijepo s bakom, temperatura će se riješiti, ja se valjda neću osramotiti…

Sjetim se kad sam prvi put otišla raditi sezonski. Imao je 8 mjeseci. Jedan dan kad sam došla kući s posla vidjela sam da mu je izbio prvi zubić dok me nije bilo. Plakala sam kao kišna godina. Valjda smo mi mame takve, ne želimo ništa propustiti. Ali nekada jednostavno moramo. Opet naravno za njihovu dobrobit, ali to ne umanjuje neki osjećaj krivnje koji mi se javlja svaki put kada ga ostavljam i odlazim na posao.
Tjedan je polako prolazio, noćima nismo spavali, skidali smo temperaturu, ujutro sam nevoljko odlazila iz kuće. Srećom, na poslu me dočekala prijateljska atmosfera, a o politici se uopće nije ni pričalo. Glavna tema bila su djeca, unuci, obitelj. Bila sam neizmjerno zahvalna što je tako…

I onda iznenađenje! Primljeni smo u vrtić! Krećemo na jesen. Hm… Neću sada o tome razmišljati. Prilagodba, možda plakanje, česte temperature, novi prijatelji i obaveze. Dali to moj malac postaje dječak? Čini se da da. Iako ja još nisam ni približno spremna. Ali tko me pita jesam li? Život juri…

Stižem doma s posla. Čeka me s bakom na ulici. Trči mi u zagrljaj, smijemo se…
„Mama! Tisuću polubaca i zagulaja ti dam!!!“
Sretna sam.

MaMa Ana

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>