Tata je tata

admin

Kada sam na svijet donijela našu malu mrvicu, nisam imala nekakvu predodžbu o tome tko će imati koju ulogu i koji zadatak u našoj obitelji. Smatrala sam da ću ja biti šef, tata pomagač, a bake i djedovi pomoćnici. Logično, zar ne?

heading_100114-shutterstock948473531

Družili smo se u bolnici malo dulje od predviđenog, uhvatili smo nekakav ritam, bili smo ekipa od dva člana, a tata je tada imao ulogu posjetitelja i moralne potpore. Tako je bilo zbog situacije u kojoj smo se našli, nismo mogli drugačije i tako smo funkcionirali. Kad je došao dan da napokon krenemo kući, osjećala sam se presretno, osjećala sam olakšanje, osjećala sam da mi golemi teret pada sa leđa. Ali u isto vrijeme, osjećala sam se pomalo čudno jer je to značilo da moram dijeliti svoju bebicu, moramo se dogovoriti tko će što raditi, moramo naučiti kako funkcionirati kao obitelj od tri člana. Moram priznati, pomalo sam se bojala kako će to sve izgledati.

Stigli smo kući.

Prva pelena koju treba promijeniti. Muž je bez oklijevanja rekao: „Ja ću. Pokaži mi.“ U njegovim očima nisam vidjela ni trunke straha ili zabrinutosti koju sam ja imala pri prvom mijenjanju, jer ipak bebu od dva i nešto sitno kilograma ne vidiš baš svaki dan. A kamoli da je držiš, previjaš i slično…

Već kada ga je trebalo prvi put okupati, prepustila sam mu tu ulogu bez razmišljanja. On je to radio tako spretno, bez grča, kao da je to već sto puta radio. Tada sam ga prvi put pogledala nekim drugim očima, vidjela sam tatu. Tatu koji se odlično snalazi, tatu koji je neustrašiv, tatu koji je opušten i sretan.

Uhvatili smo ritam nas troje, izmjenjivali se kod hranjenja i presvlačenja i naprosto uživali u svakom danu. Ali tada su krenuli grčevi. Vrištanje je počinjalo kada bi kazaljka pokazala 17 sati. Završavalo bi oko 23, a mi bi se kao dvoje mrtvaca izvalili na krevet i bez riječi buljili u prazno. Ali i u tim danima, malac je uvijek nekako bio mirniji u njegovim rukama, a meni se činilo da je uloga „šefa“ otišla od mene tako brzo kako je i došla. Šetnje, vožnja u automobilu, kupanje, uspavljivanje… činilo mi se da sve nekako njemu ide bolje i lakše.

Ali tada je završio njegov godišnji odmor. Prvo jutro kad je otišao na posao plakala sam kao kišna godina. Tako smo dobro funkcionirali! Ali dan po dan, ja sam napokon postajala sigurnija, opuštenija i sve te radnje i meni su napokon bile prirodne, bez puno razmišljanja. Bila sam ponosna na sebe!

Od tada smo se i nekako podijelili u poslovima. Tata je tako i danas, nakon dvije godine i devet veselih mjeseci ipak glavni za kupanje i uspavljivanje. Tata je taj kojeg iščekujemo jer dolazi s posla kasnije od mame, tata je taj koji nas vozi na plažu, koji nas smiruje kad se svađamo i koji nas ljubi kad smo tužni. Tata je taj koji je prvi dobio: „Volim te!“ Tata je taj koji nas vodi na izlet, koji nas uči o vožnji bicikla, koji preuzme na sebe sve što može da mami olakša, bez tate teško zaspemo i nismo baš „svoji“.

Tata je naša treća puzzla koja se savršeno spojila sa naše dvije. Nikakav pomagač i nikakav šef, tata je jednostavno…. TATA.

MaMa Ana

Leave a Reply

Name*
Email*
Url
Your message*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>